ponedjeljak, 26. siječnja 2015.

Davina: Moja kišna djevojčica



Moja kišna djevojčica dirljiva je i topla priča koja prikazuje odrastanje jedne posebne djevojčice, Princeze, koju je napisala Princezina majka, pod pseudonimom Davina. Davina je žena u četrdesetim godinama, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine koja je napustila rodnu zemlju i otišla u Njemačku. Iako se tamo nije planirala zadržati osobito dugo, zaljubila se i, naposlijetku, udala. Još kao mlada, Davina otkriva kako neće moći imati svoju biološku djecu. Davina i njezin suprug odlučuju se na posvojenje. Čim postaju „podobni posvojitelji“, kreću u potragu za svojim djetetom. Međutim, posvojenje djeteta u Njemačkoj ne polazi im za rukom uz objašnjenje socijalne službe da, ukoliko budu imali izbor dati dijete njima ili bračnom paru u kojem su oboje Nijemci, odlučit će protiv njih. Preostaje im jedino mogućnost posvojenja djeteta iz Davinine rodne Bosne i Hercegovine. Pošto su imali svu potrebnu dokumentaciju socijalnih službi iz Njemačke, ubrzo kreću u BiH po svoju Princezu, tada osamnaestomjesečnu bebu. Bračnom paru rečeno je kako Princeza ima zdravstvenih problema, treba operaciju nogu, ima rahitis i problema s krvlju. No, tada nisu ni slutili koliko je Princeza zapravo - jedinstvena.

Mama Davina kroz svoju priču detaljno prikazuje različita razdoblja Princezina odrastanja, od prvoga dana kada je ugledala svoju djevojčicu, vrtića, škole, pa sve do Princezine petnaeste godine. 
Ubrzo nakon posvojenja, Davina je shvatila kako je Princeza posebna, no nikako nije mogla „uperiti prstom“ što je to točno i zašto je tome tako.
„Puzlice našeg života poprimale su sve izgledniji oblik, ali nam je još uvijek trebalo mnogo djelića.“
„Naravno da to nije kod nas išlo kao kod normalnih smrtnika. Princeza je jednostavno odlučila, vjerojatno odmah po rođenju, da kod nje sve ide u suprotnom pravcu.“
 „Znali smo oboje da s Princezom nije sve u redu i htjeli smo saznati zašto Princeza ima tako poremećenu percepciju.“

Jednoga dana Princeza se vratila iz škole i donijela roditeljima poziv za razgovor kod školskog psihologa. Dan nakon toga, slijedi šok i nevjerica. Psihologinja je uvjerena da je njihova Princeza - autist.
„Poslije skoro deset godina pronašli smo zadnji dio svoje slagalice. Unatoč svemu, naša je slika bila gotova i lijepo je izgledala.“


Princeza dobiva dijagnozu. Ona je Aspergerov autist. Slagalica je napokon posložena!

Oduševila me ova priča o ne tako običnoj, a opet sretnoj obitelji. Oduševila me majka Davina, njezina izrazita snaga da, i u najtežim trenucima koje pruža život, ostane prisebna. Ganula me tako iskrena majčinska ljubav prema njezinoj jedinstvenoj djevojčici. Na tvrdnje mnogih kako posvojena djeca nisu „naša“ nego „tuđa“, majka Davina odgovara: 
„Princeza je MOJA i mojija ne može biti, ja nju ne da volim, ja nju dišem.“
Ono što me iznova i iznova oduševljavalo okrećući svaku sljedeću stranicu knjige, Davinina je psihička stabilnost i staloženost u teškim trenucima koje proživaljava s Princezom. Način na koji pristupa svakoj nedaći koja joj se našla na putu vrijedan je divljenja. No, Davina ne želi da se na nju i njoj slične roditelje gleda kao na heroje, ona ne želi tuđe sažaljenje. To je osobina jakih. I zato je za mene mama Davina pravi - heroj! Ne zato što je majka posvojenog djeteta i ne zato što je majka djeteta s posebnim potrebama. Zato što je snažna i zato što se bori protiv takva stava većine ljudi.

Recenziju završavam Davininim riječima koje bi nam svima mogle poslužiti kao vječna inspiracija i snaga:


Inspiracija svima. Hvala, mama Davina!
Pronađite vremena i svakako pročitajte ovu prekrasnu inspirativnu priču.

S.

subota, 24. siječnja 2015.

Marijan Gubina: 260 dana

"Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim... NEMOJTE NI VI!", osnovna je poruka koju šalje autor ovog autobiografskog romana, 260 dana.
       
Snažan je utisak na mene ostavio gospodin Gubina kao gost emisije Nedjeljom u 2, Aleksandra Stankovića. Moram priznati da ranije nisam čula za gospodina Gubinu. Mene su, kao velikog pacifista, način na koji je ispričao svoju tragičnu životnu priču, njegova izrazita hrabrost i pozivanje na mir i ljubav, nakon svega što je proživio, potaknuli na razmišljanje. Naravno, odmah sam poželjela pročitati njegovu autobiografiju, 260 dana. Knjiga je poklon meni drage prijateljice i pročitala sam ju u jednom dahu. To je jedna od onih knjiga koju, kad ju počnete čitati, nećete ispustiti iz ruku.


Mjesto radnje: Dalj, istočna Slavonija. Vrijeme radnje: 1991.-1992.

Roman započinje detaljnim opisom provale četnika u kuću u kojoj je stanovao Marijan (kao desetogodišnji dječak), zajedno sa svojim roditeljima i tri sestre. Šesteročlana obitelj biva zarobljena i odvedena u "zatvor za Ustaše". Uz grube psovke, vrijeđanja, provokacije i batine, obitelj Gubina su zatočili u jednu mračnu prostoriju. Prostoriju bez prozora i mjesta za obavljanje nužde. Prostoriju u kojoj su ljudi ležali u vlastitim fekalijama. Posramljeni. Prestravljeni.

Nakon nekog vremena provedenog u zatvoru, obitelj Gubina (osim Marijanova oca kojeg su prisilili na težak fizički rad) puštaju kući. Marijan dobiva zadatak raditi za jednu srpsku obitelj. Obavlja teške fizičke poslove, ali se, kao pravo seosko dijete, snalazi.
"Bio sam sretan što je to moj prvi zadatak jer sam taj posao odrađivao i kod kuće, a najsretniji sam bio što sam ostao sam. Mogao sam nesmetano sanjariti o tome kako ću voziti motor, kako ćemo svi ići na kampiranje i pecanje...Sve će biti kao nekad."

Marijan Gubina kroz ovu autobiografsku priču opisuje svaki detalj pakla rata što ga je proživio. Biva teško pretučen od svojih vršnjaka, prisiljen je raditi teške fizičke poslove, slagati leševe, svjedok je silovanjima vlastite sestre...
"Malo je milijun godina da se netko oprosti s ljudima koje voli, a njoj su dali svega nekoliko minuta. Povučena za rame, krenula je sitnim koracima ka izlazu kuće...Svi smo neumorno plakali, no mama, koja je bila svjesna što će se njenoj djevojčici dogoditi, ona je umirala."

Koliki je pakao kroz koji je prolazio, dokazuje i to što Marijan u nekoliko navrata u romanu ponavlja kakav osjećaj budi u njemu ponovno prisjećanje na tragične događaje.
"Taj užasan jecaj i sada mi para misli, uzrokuje tjeskobu i nemir i ponovo budi onaj nelagodan osjećaj u mome tijelu. Po mome tijelu kao da gmižu veliki crvi, a moje lice kao da se koči. Ovo se učestalo događa dok pišem, dok ponovo prolazim davno potisnuto."

260 dana trajala je Marijanova agonija. Pored svega što je prošao, smogao je hrabrosti prenijeti na papir svoju tragičnu životnu priču. Zašto?
"Moja misija, kao i misija mnogih drugih u svijetu, jest okupiti ljude u mudrosti, odnosno potaknuti ih na realno razmišljanje; ujedinjeni ljudi s jednim zajedničkim ciljem - mir u svijetu. Nemoj čekati dobro, čini ga kako bi ti se isto što prije vratilo."


Završavam recenziju Marijanovim riječima: 
"Zato vas molim da u svakoj neprilici zapitate sami sebe je li vam uistinu toliko teško da se trebate predati. Roman 260 dana samo je jedna životna priča, samo je jedan od primjera da svaki pojedinac može nadvladati svaki životni problem.".

Duboko. Potresno. Snažno.

Nadam se da sam Vas potaknula na čitanje!

S.