utorak, 13. listopada 2015.

JUSSI ADLER-OLSEN: Okus osvete

Okus osvete ili Journal 64 četvrti je po redu roman Jussija Adler-Olsena iz serijala o policijskom inspektoru Carlu Mørcku i njegovom sektoru Q.


Ovo je priča o Nete Hermansen, ženi koja je od strane društva i okoline još kao djevojčica bila obilježena kao patološki promiskuitetna, izopačena, prosta i slaboumna. Priča u čijoj se pozadini krije strašna istina.

U Danskoj se između 1923. i 1959. godine djevojke poput Nete (prema mišljenju odabranih) smještalo na jedan otok. Otok Sprogø. Tamo su djevojke maltretirali, vršili prisilne pobačaje i sterilizacije ne bi li se spriječila reprodukcija „nepodobne“ vrste. Često te djevojke uopće nisu bile slaboumne. Nije ni Nete. Zašto i tko je to činio? Tko si je uzeo za pravo odlučivati tko je podobna, a tko nepodobna Dankinja?

Netinu zlu sudbinu krojilo je više ljudi, međutim samo jedan ju je zapečatio. Bio je to Curt Wad, vrhunski liječnik i osnivač stranke Jasne granice.

„Ideje koje su stajale iza Jasnih granica širile su se brzinom munje, iako se glavna misao vodilja nije javno izgovarala: Loša krv ne smije se miješati sa onom dobrom.“

Nakon što je uspjela napustiti taj strašni otok, Nete se odlučuje osvetiti. Kome? Svima koje je smatrala odgovornima za svoju sudbinu.

„Uzme šest omotnica, sjedne za stol i označi svaku jednim imenom. Curt Wad, Rita Nielsen, Gitte Charles, Tage Hermansen, Viggo Morgensen i Philip Nørvig. Jedno ime za svako razdoblje njezina života u kojem su se stvari razvijale u pogrešnom smjeru.“

Pet ljudi nestaje u istom razdoblju. Svi osim Curta Wada. Nikada nisu pronađeni.

Uz Netinu priču kroz različita razdoblja njezina života, paralelno pratimo priču policijskog inspektora Carla Mørcka i njegovih pomoćnika Assada i Rose. Oni izvlače ovaj stari slučaj iz zastare i malo po malo slažu dijelove slagalice povezanih nestanaka. Iako se kroz čitavu knjigu pretpostavlja kraj, ipak dolazi do neočekivanog prevrata.

»Dovoljno sam dobra!«
Carl kimne.
Da, zaista je bila.
Jednom.



Napeti triler odličnog Olsena čijim sam pisanjem oduševljena. Službeno sam „navučena“! 
smile emoticon

P.S. Istražila sam priču o otoku Sprogøu, koji nije proizašao iz Olsenove mašte, već zaista postoji i u navedenom razdoblju se koristio u strašne svrhe.

nedjelja, 11. listopada 2015.

J..E LI VAS EGO?


Knjiga koju sam dugo priželjkivala pročitati. Knjiga zanimljivog i upečatljivog naslova. Intrigantne naslovnice. Knjiga koja vas neće ostaviti ravnodušnima i koja će vas itekako potaknuti na razmišljanje. O čemu, pitate se? O svemu pomalo.  Ponajviše o Njemu, sveprisutnom gospodinu Egu.




Autorica knjige, Ingrid Divković, rođena je Riječanka, baš kao i ja. Pratim njezin blog i tekstove već dugo vremena i napokon je i knjiga došla u moje ruke (hvala prijateljici!).





Iako knjigu svrstavaju u ladicu popularne psihologije (tzv. self-help literature), ne bih se u potpunosti složila s tim. Knjiga je pisana u prvom licu jednine i nazvala bih je svojevrsnom autobiografijom. Ingrid je već u jednom od svojih tekstova spomenula kako je pisanje ogoljenje duše. Ona je svoju dušu ostavila na papiru, između ovih krasnih korica. Nema svatko za to dovoljno talenta, a bome ni „muda“. Hrabro je i inteligentno, kroz različite situacije u svom i životima ljudi iz svoje okoline, progovorila o onome o kome se ne priča – gospodinu Egu. Ali vjerujem da se Ingrid ne zamara ladicama i etiketama. Ovom knjigom ogolila nam je veliki dio sebe i mislim da je baš iz tog razloga knjiga doživjela toliki uspjeh. Zato što je 3xi - intimna, iskrena i inspirativna. Svi se možemo poistovjetiti s njom. Svi smo ljudi od krvi i mesa. Htjeli mi o tome pričati ili ne. Svi smo se susreli sa gospodinom Egom i kako kaže Ingrid, On nije nešto što se događa nekom drugom. I nije. Priznali mi to sebi ili ne. Na nama je kako ćemo se Njime nositi i hoćemo li spoznati ono najvažnije - kako je ljubav ipak jača od ega.






Draga Ingrid, hvala na uvijek ovako inspirativnim i stvarnim riječima. Kako sam ti već jednom prilikom i napisala, svijet kakvog danas poznajemo pun je negative i potrebno mu je što više ljudi poput tebe. Ljudi koji će lomiti predrasude, a ne jedni druge. Samo hrabro i dalje prema gore! Samo je nebo granica.


Od korica do korica
Sanja V.

srijeda, 23. rujna 2015.

ENTUZIJAZAM


entuzijazam, -zma grč. (enthusiasmos) oduševljenje, zanos, žar, zanesenost; stanje poleta, ushita; entuzijast(a) - zanesenjak; ushićen čovjek, oduševljen nekom idejom; čovjek koji se odnosi prema nečemu s entuzijazmom; čovjek žarko predan nekom poslu (izvor: Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić)
Već mi se neko vrijeme mota ta riječ po glavi. Nešto što više ne primjećujem tako često u svojoj okolini. Čast izuzecima. Možda je vrijeme da promijenim okolinu. Sebe neću mijenjati. Ja sam valjda najveći entuzijast koji postoji na kugli zemaljskoj. Dobijem čokoladu ili cvijet, sretna sam kao dijete. Kupim knjigu, veselim se do neba i natrag stići doma, zavući se pod deku i početi čitati. Idem na putovanje, prštim od radosti. Istinske radosti i želje za upoznavanjem nečeg nepoznatog i novog. A to su „samo“ male stvari.

Promatram ljude oko sebe. Nikada neće biti dovoljno zadovoljni. Diplomiraju. Pa, šta? To je samo papir koji ne vrijedi ništa u ovoj zemlji! Ma, nemoj?! Uskoro ću diplomirati (napokon!). I znate što? Skakat ću od sreće! Taj „bezvrijedan“ papir koštao je moje roditelje i mene novaca, živaca, suza, vremena, odricanja i truda. I imam itekako pravo biti entuzijastična oko toga.

Nakon diplome, za one sretne, slijedi posao. Iznova promatram ljude oko sebe. Ništa im ne nedostaje, ali opet nisu zadovoljni. Pitaš ih za posao, namršte se.  Dobila sam posao nedavno. Vrištala sam od sreće. Tati, mami, bratu, dečku, prijateljima. To je bio posao kojeg sam jako htjela i ljudi, ja sam ga dobila! Svojim trudom i radom. 
Moj prvi pravi posao. Neće biti lako, ali sam ipak entuzijastična oko toga.

Parovi se useljavaju skupa. Nakon određenog lijepo provedenog vremena zajedno, ljudi se odluče za sljedeći veliki korak. Ogroman korak. Po meni, važniji od braka. Iskreno, za neke nisam ni primijetila da su se uselili. Kad ih pitaš za to, slože onu „it´s not a big deal“ facu. Tebi možda nije, ali meni je to nešto vrijedno ushićenja i veselja. Naučila sam da u svemu, a pogotovo u ljubavi, ako je prosječno, bez entuzijazma i žara – to nije to! Već sad vrištim od sreće na samu pomisao zajedničkog života sa svojim dečkom.

Želim u svemu uživati do maksimuma, upijati sreću i sretne trenutke svoga života i zauvijek ih pamtiti. Jer to jesu dani koje treba pamtiti. Ne želim nikada izgubiti svoju istinsku „joie de vivre“
i entuzijazam u svemu što radim. Veselite se, radujte se, skačite, budite entuzijastični i okružite se entuzijastima. To nije „samo“ papir, „samo“ posao, „samo“ zajednički život. To su trenuci koji čine Vaš život. To jest Vaš život. Hoćete li zauvijek biti promatrač sa strane ili živjeti svoj život punim plućima, entuzijastično - na Vama je.

Sanja V.


ponedjeljak, 7. rujna 2015.

Sarah Jio: Uvijek i zauvijek


Ovu knjigu nabavila sam sasvim slučajno na odmoru, dok sam kupovala namirnice u dućanu. Naravno, za oko mi je odmah zapela polica sa knjigama i pokleknula sam, iako sam ponijela i više nego dovoljno novih knjiga za čitanje. Klasika. 
Privukla me ova prekrasna naslovnica, opis knjige i naravno, cijena od samo 29,90 kn. Romansa, književnica kao glavni lik, kuća na predivnom otoku, baršunasti dnevnik iz 1943., tajne. Prodano! :)

Emily Wilson autorica je knjige Poziv za Ali Larson, koja se našla na listi bestselera u New York Timesu. Na promociji svoje knjige upoznaje Joela, odvjetnika iz New Yorka, najpoželjnijeg neženju i - svog budućeg supruga. Emily je imala sve, rekli bismo. Započela je uspješnu spisateljsku karijeru i našla čovjeka svojih snova.


Osam godina nakon, sve se mijenja. Rekao je naš Gundulić: Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. 
Emily više ne uspijeva pronaći inspiraciju za nastavak svoje knjige i rastaje se od supruga, koji sada ima novu ženu u svom životu s kojom se ubrzo i ženi. Život Emily Wilson se raspada.


...ma koliko se trudila, nisam imala što više napisati, što više reći. S vremenom me agentica prestala zvati. Izdavači su se prestali pitati. Čitatelje više nije bilo briga.
Debela karta. Raskošna kaligrafija. Bila je to pozivnica na vjenčanje. Njegova pozivnica. Šest popodne. Večera. Ples. Proslava ljubavi. Govedina ili piletina. Prihvaća sa zadovoljstvom. Odbija sa žaljenjem. Otišla sam do kuhinje, mirno prošavši pokraj kutije za smeće, i umjesto da je bacim, stavila pozlaćeni papir ravno na smeće...

Što učiniti u ovakvim situacijama? Bijeg. Bijeg od života i gorke svakodnevice.
Emily ima pratetu Bee, koja živi na Bainbridge Islandu, gdje je Emily provodila ljeta cijelo svoje djetinstvo. Kada Bee pošalje Emily razglednicu s pozivom da dođe k njoj, Emily to, uz nagovor svoje najbolje prijateljice Annabelle, prihvati. Tada započinje prava avantura sa bezbroj prevrata i neočekivanih događaja u Emilynom životu.
Njezina je kuća bila nekako nezemaljska, galebovi su letjeli iznad glave, imala je bujne vrtove, širio se miris tjesnaca Pugeta, imala je veliku kuhinju s prozorima koji su gledali na sivu vodu, a odjekivao je začarani šum valova koji udaraju u obalu.
Brainbridge Island nikada nije mogao skriti svoju veličanstvenost, čak ni pod velom tajne. Gledala sam kroz prozor dok se trajekt približavao Eagle Harboru, prolazeći pokraj šljunčanih obala otoka i domova s drvenim krovovima koji su se hrabro držali za obronke brda. Njihove unutrašnjosti okupane narančastim sjajem dozivale su me, kao da ljudi u njima ostavljaju mjesto za pridošlicu dok se skupljaju oko kamina da pijuckaju vino ili topli kakao. 
 Sivoplava voda, mozaik pješčane i stjenovite obale - prizor je oduzimao dah. Poželjela sam baš u tom trenutku poletjeti van i tražiti školjke ili dizati kamenje i tražiti rakove ili se svući i plivati do plutača kao što sam radila ljeti u djetinstvu. Željela sam uroniti u to veliko, tajanstveno more. Od te pomisli sam se ponovno osjetila živom, ali potrajalo je tek jedan trenutak.

Emily nije ni slutila kako će se osjećati živom i duže od jednog trenutka. Ništa više neće biti isto od trenutka kada u ladici noćnog ormarića u kući svoje pratete pronađe stari dnevnik prepun tajni iz obiteljskog života. 

Bio je to nekakav dnevnik. Uzela sam ga i prešla rukom preko hrpta. Bio je star, a njegov intrigantni crveni baršunasti uvez izgledao je staro i ofucano. Dotaknula sam ga odmah osjetivši krivnju...

Na samom početku dnevnika napisano je: Ja se zovem Esther i ovo je moja priča. Čitajući stranice baršunastog dnevnika i ulazeći u Estherin svijet, Emily sve više zanima tko je Esther. Je li ona samo izmišljeni lik? Je li Esther ustvari Bee? Kako će se Estherina priča odraziti na živote Bee i Emily? Hoće li Emily inspirirati Estherin dnevnik za daljnje pisanje? Hoće li se Emily oporaviti ili možda ponovno zaljubiti? Sve to morat ćete otkriti sami. 

Uvijek i zauvijek idealno je štivo za opuštene ljetne dane i čitanje na plaži. Uživala sam čitajući divne opise krajolika i poželjela posjetiti to mjesto. Dosad se nisam susrela sa autoricom Sarah Jio, ali sada ću svakako istražiti njezin književni opus.  
Hrvatski nakladnik je Mozaik knjiga, a knjigu možete nabaviti na svim kioscima po već spomenutoj pristupačnoj cijeni od 29,90 kn. Uživajte u čitanju!


Sanja V.

petak, 4. rujna 2015.

James A. Levine: Plava bilježnica


James A. Levine započinje ovu potresnu priču posvetom: 


Djevojci u ružičastom sariju
s ukrasom duginih boja.
Stajala je
pred blistavoplavim kavezom.

Levine je ugledni američki liječnik i znanstvenik koji je, pri jednoj od humanitarnih misija UN-a, posjetio Indiju i sudjelovao kao istraživač. Ono s čime se susreo ondje, potaknulo ga je na pisanje ovog potresnog svjedočanstva.  

Ovo je priča o petnaestogodišnjoj djevojci Batuk koja radi kao prostitutka u Common Streetu u Mumbaiju. Ondje djecu prisiljenu na prostituiranje njihovi zlostavljači doslovno drže u kavezima. Batuk je jedna od te djece, zahvaljujući svom ocu koji ju je prodao dok je imala samo devet godina. Saznajemo kako Batuk voli pisati i svoje misli potajno zapisuje u plavu bilježnicu

Zovem se Batuk. Petnaestogodišnja sam djevojka smještena u kavezu na Common Streetu u Mumbaiju. Ovdje sam šest godina i blagoslovljna sam ljepotom i darom za pisanje. Moja ljepota dolazi iznutra. 
Razmišljam o svom fizičkom okruženju i nikako ne mogu shvatiti kako je moj otac dopustio da završim ovdje. Uza sve njegove priče, uza sav njegov neobuzdani smijeh, i uza svu njegovu vjeru u darežljivost moje sudbine, kako je mogao dopustiti da njegov srebrnooki leopard završi ovdje, položen na žrtveni oltar? 

Batuk u svojoj plavoj bilježnici opisuje sve - putovanje s ocem u Mumbai, prvo susretanje sa prostitucijom, silovanjem i nasiljem, kratak boravak u Sirotištu gdje ju njen "dodijeljeni" muž seksualno iskorištava, dolazak u Common Street, sva svoja razmišljanja i potresna svjedočanstva, sve ono što jedno dijete ne bi trebalo moći ni zamisliti, a kamoli iskusiti. Prostituiranje metaforički naziva "pečenjem kolača". 


 Iz djevojčice koja je u ovu kuću ušla prije samo dva dana kao pritiskom sklopke preobražena sam u novu Batuk. Ponekad vam se život promijeni u sekundi, a ponekad za takvu promjenu treba čitav životni vijek. U mom slučaju trebala su dva dana.
Sada sam opet sama. Nisam osjetila strah još od one noći kad sam upoznala svoje ujake, ali sada se taj osjećaj vratio. Ovime se plava bilježnica završava. 



Drugi dio romana nije zapisan u plavu bilježnicu, već na listove papira. Batuk napušta Common Street. Unajmljuje ju bogati poduzetnik za svog sina koji priređuje zabavu u hotelu Royal Imperial u Mumbaiju. Batuk daljnje događaje zapisuje na listove papira koje, zajedno sa svojom plavom bilježnicom, vješto skriva od pogleda drugih. 
Ovdje se također susreće sa teškim fizičkim nasiljem, seksualnim iskorištavanjem i zlostavljanjem, počevši od strane liječnika koji ju je došao pregledati do sina bogatog poduzetnika Iftikhara i njegovih prijatelja.  


Postoji neka osobita tišina koja nastupi kad netko izađe iz prostorije; zrak je tiši nakon što je ta osoba otišla nego što bi bio da uopće nisam bila tu. Sada je u zraku opipljiva tišina. Osluškujem je dok ležim na podu kupaonice i moj se um počinje isključivati dok u njega ulaze nasumične misli i boje.
To je filozofija jedne prostitutke. Ja sam ona koja jesam samo u ovom trenutku vremena; moja mi prošlost ne pritišće ramena, a moja budućnost je neodrediva i stoga ne može biti predmetom brige ili interesa. Ja nisam ništa drugo i ničeg drugog niti nema. 

Na kraju romana je pogovor napisan od strane autora, gdje objašnjava kako je nastala ova potresna priča o Batuk. Kao liječnik i znanstvenik na svojim se misijama diljem svijeta susretao sa najsiromašnijim i socijalno najugroženijim dijelom stanovništva. Svidjela mi se njegova poruka svijetu i želja da ovom pričom otvori oči mnogima. To mu je i uspjelo. 


Zaključio sam da su osmijeh, naklon glavom i stisak ruke najdublja i najuniverzalnija sredstva komunikacije među ljudima.
...postupno sam se počeo udaljavati od onog što sam napisao - kao da je Batuk dobila vlastiti glas a ja postao tek njezin predstavnik za odnose s javnošću. 
To je Batukin svijet i njezin glas - glas nade. 

Hrvatski izdavač knjige je Naklada Ljevak i može se nabaviti na svim kioscima po cijeni od 39,90 kn.

Sanja V.

petak, 3. srpnja 2015.

Što može jedan osmijeh, topao pozdrav i malo dobro djelo



Često obavljam kupnju u jednom trgovačkom lancu u blizini gdje stanujem. Na izlazu iz centra gotovo svaki put stoji isti simpatičan gospodin, sa osmijehom od uha do uha i prodaje – Ulične svjetiljke. Promatram ljude kako ga obilaze u širokom luku, kao da ima šugu. Promatram i ne vjerujem.

Pripisujem to neznanju i neinformiranosti. Ma, ljudi ne znaju što su Ulične svjetiljke. Ne znaju da ih prodaju ljudi koji su ostali bez krova nad glavom. Bez svega. Ne znaju oni da su to ljudi koji umjesto da prose i moljakaju za novac, taj novac na ovaj način pošteno zarade. Nisu napadni, naporni i dosadni. Ne znaju oni da časopis košta kao jedna njihova pišljiva kava. Pripisujem to neznanju, jer bojim se istine.

Svaki put priđem tom nasmiješenom gospodinu. Lice otkriva težinu njegovog života, no ipak je uvijek nasmiješen. Razmišljam bih li ja mogla biti tako pozitivna da nemam sve što imam, da nemam ono osnovno - sigurnost i dom. Teško! Dajem mu taj iznos svoje pišljive dnevne kave, on meni časopis zauzvrat. Izraz na njegovom licu je neprocjenjiv. Što može jedan osmijeh, topao pozdrav i malo dobro djelo, ha?

"No one has ever become poor by giving.", rekla je Anne Frank.                              
Ne odvraćajte pogled. Ne bježite. Ne zaobilazite. Toplo ih pozdravite. Osmjehnite im se. Pomognite im kada ste u mogućnosti, jer - naše malo, njima znači mnogo.

Sanja V.

nedjelja, 7. lipnja 2015.

Oboji svoj svijet




Stavi malo plave.

Plava je za vikende provedene u planinama, na svježem zraku. Za vrijeme provedeno praveći snjegovića i grudanje. Plava je i za bućkanje u moru ili jezeru ili rijeci. Za nebo bez oblačka. Za surfanje valovima i plivanje s dupinima. Ali i za jedrenje. Plava je za pjevanje na kiši i skakanje po lokvicama vode u gumenim čizmama. Volim plavu!

Stavi malo zelene.
Plava+žuta, zaljubljeni par. Zelena je za nedjeljne piknike na prostranoj livadi. Ili u parku na pauzi za ručak. Zelena je za sve posađene biljčice i stabla. Zelena je važna boja. Kažu da smiruje. Svakako je upotrijebi bojajući svoj svijet!

Stavi malo žute.
Žuta je za sve tople sunčane dane provedene pijući hladnu limunadu. I za onaj osjećaj kad prvi put hodaš bos kroz pijesak pustinje. Ili bos pješčanom plažom. Žuta je za pravljenje kula od pijeska i pisanje naših imena u pijesku.         
Žuta je za narcise, za polja maslačka ili suncokreta. I za veselog smajlića. 
Što bi mi bez malo žute?!

Stavi malo crvene.
Crvena je za lubenicu i jagode. Za vatru iz kamina za hladne zimske večeri. Ili za logorsku vatricu na plaži za prohladne ljetne večeri. Svejedno!                    
Crvena je za strast. Za strast u ljubavi, za strast prema nečemu što voliš raditi, za strast za životom. Svejedno! Bez crvene ne možeš. Mislim, možeš. Ali falit će ti. Upotrijebi je!

Stavi malo narančaste.
Narančasta je za malo igre. Za miješanje malo crvene i malo žute. Narančasta je za zalazak sunca. I za fini cijeđeni sok od naranče. Narančasta je za maštovito rezbarenje bundeva. I za pucketanje lišća pod nogama u jesen. Nikako ne propusti staviti malo narančaste!

Stavi malo ljubičaste.
Stigli smo do moje omiljene boje. Ljubičasta je za trčkaranje poljem lavande u Provansi. Ili za miris ulja lavande na opuštajućoj masaži. Ljubičasta je za branje ljubičica u proljeće. I za nebo kad poprimi ljubičaste nijanse. Ljubičasta je i za Milka čokoladu. Ne mogu nikako bez ljubičaste!

Oboji svoj svijet. Nemoj se usredotočiti na samo jednu boju. Igraj se. Miješaj boje. I zapamti, to je samo tvoj svijet! Kako ga odlučiš obojiti, takav će ti i biti. Učini ga svojim, lijepim i šarenim!



Sanja V.

četvrtak, 28. svibnja 2015.

Neću skinuti svoje ružičaste naočale, čak ni po kiši!


Mnogi mi kažu „Mala, spusti se na zemlju!“ ili „Skini te ružičaste naočale!“.
Ja im kažem: „Ljudi moji, ma nema šanse!“.
Ne, nisam priglupa. Ne, nisam nesvjesna ružne svakodnevice. Da, itekako čitam sve što se u svijetu događa. I da, i dalje sam pozitivna.

Mnogi mi kažu: „Ne čitaj te knjige ili ne gledaj te filmove negativne tematike, navući ćeš negativne misli!“ ili „Nisi li malo prestara za gledanje bajki?“
Ja im opet kažem: „Ma, nema šanse! Ljudi moji, ja vam čitam, gledam i slušam sve što vrijedi, bilo pozitivno ili negativno.“

To što ti nećeš pročitati nešto ružno što se nekad nekome negdje dogodilo, ne znači da se nije dogodilo. Upravo suprotno, čitajući, gledajući ili slušajući tužne sudbine nekih pojedinaca uvijek možemo izvući neku pouku. Vjerujte mi, uvijek! Nije li to nešto pozitivno?  
Nikad se neću ograničavati ni u kojem pogledu, pa tako ni u ovome. I da, i dalje sam pozitivna.

Svjesna sam da postoji zlo, ali se okrećem dobru. Okrećem se svojim knjigama, glazbi, putovanjima, prirodi, cvijeću, životinjama, ŽIVOTU. Okrećem se ljudima koje volim i koji vole mene. Učim. Kažu da cijeli život učimo. Učim pozitivno razmišljati. Kažem učim, to se ne događa preko noći. I ne, neću skinuti svoje ružičaste naočale, čak ni po kiši! :)

S.V.

ponedjeljak, 26. siječnja 2015.

Davina: Moja kišna djevojčica



Moja kišna djevojčica dirljiva je i topla priča koja prikazuje odrastanje jedne posebne djevojčice, Princeze, koju je napisala Princezina majka, pod pseudonimom Davina. Davina je žena u četrdesetim godinama, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine koja je napustila rodnu zemlju i otišla u Njemačku. Iako se tamo nije planirala zadržati osobito dugo, zaljubila se i, naposlijetku, udala. Još kao mlada, Davina otkriva kako neće moći imati svoju biološku djecu. Davina i njezin suprug odlučuju se na posvojenje. Čim postaju „podobni posvojitelji“, kreću u potragu za svojim djetetom. Međutim, posvojenje djeteta u Njemačkoj ne polazi im za rukom uz objašnjenje socijalne službe da, ukoliko budu imali izbor dati dijete njima ili bračnom paru u kojem su oboje Nijemci, odlučit će protiv njih. Preostaje im jedino mogućnost posvojenja djeteta iz Davinine rodne Bosne i Hercegovine. Pošto su imali svu potrebnu dokumentaciju socijalnih službi iz Njemačke, ubrzo kreću u BiH po svoju Princezu, tada osamnaestomjesečnu bebu. Bračnom paru rečeno je kako Princeza ima zdravstvenih problema, treba operaciju nogu, ima rahitis i problema s krvlju. No, tada nisu ni slutili koliko je Princeza zapravo - jedinstvena.

Mama Davina kroz svoju priču detaljno prikazuje različita razdoblja Princezina odrastanja, od prvoga dana kada je ugledala svoju djevojčicu, vrtića, škole, pa sve do Princezine petnaeste godine. 
Ubrzo nakon posvojenja, Davina je shvatila kako je Princeza posebna, no nikako nije mogla „uperiti prstom“ što je to točno i zašto je tome tako.
„Puzlice našeg života poprimale su sve izgledniji oblik, ali nam je još uvijek trebalo mnogo djelića.“
„Naravno da to nije kod nas išlo kao kod normalnih smrtnika. Princeza je jednostavno odlučila, vjerojatno odmah po rođenju, da kod nje sve ide u suprotnom pravcu.“
 „Znali smo oboje da s Princezom nije sve u redu i htjeli smo saznati zašto Princeza ima tako poremećenu percepciju.“

Jednoga dana Princeza se vratila iz škole i donijela roditeljima poziv za razgovor kod školskog psihologa. Dan nakon toga, slijedi šok i nevjerica. Psihologinja je uvjerena da je njihova Princeza - autist.
„Poslije skoro deset godina pronašli smo zadnji dio svoje slagalice. Unatoč svemu, naša je slika bila gotova i lijepo je izgledala.“


Princeza dobiva dijagnozu. Ona je Aspergerov autist. Slagalica je napokon posložena!

Oduševila me ova priča o ne tako običnoj, a opet sretnoj obitelji. Oduševila me majka Davina, njezina izrazita snaga da, i u najtežim trenucima koje pruža život, ostane prisebna. Ganula me tako iskrena majčinska ljubav prema njezinoj jedinstvenoj djevojčici. Na tvrdnje mnogih kako posvojena djeca nisu „naša“ nego „tuđa“, majka Davina odgovara: 
„Princeza je MOJA i mojija ne može biti, ja nju ne da volim, ja nju dišem.“
Ono što me iznova i iznova oduševljavalo okrećući svaku sljedeću stranicu knjige, Davinina je psihička stabilnost i staloženost u teškim trenucima koje proživaljava s Princezom. Način na koji pristupa svakoj nedaći koja joj se našla na putu vrijedan je divljenja. No, Davina ne želi da se na nju i njoj slične roditelje gleda kao na heroje, ona ne želi tuđe sažaljenje. To je osobina jakih. I zato je za mene mama Davina pravi - heroj! Ne zato što je majka posvojenog djeteta i ne zato što je majka djeteta s posebnim potrebama. Zato što je snažna i zato što se bori protiv takva stava većine ljudi.

Recenziju završavam Davininim riječima koje bi nam svima mogle poslužiti kao vječna inspiracija i snaga:


Inspiracija svima. Hvala, mama Davina!
Pronađite vremena i svakako pročitajte ovu prekrasnu inspirativnu priču.

S.

subota, 24. siječnja 2015.

Marijan Gubina: 260 dana

"Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim... NEMOJTE NI VI!", osnovna je poruka koju šalje autor ovog autobiografskog romana, 260 dana.
       
Snažan je utisak na mene ostavio gospodin Gubina kao gost emisije Nedjeljom u 2, Aleksandra Stankovića. Moram priznati da ranije nisam čula za gospodina Gubinu. Mene su, kao velikog pacifista, način na koji je ispričao svoju tragičnu životnu priču, njegova izrazita hrabrost i pozivanje na mir i ljubav, nakon svega što je proživio, potaknuli na razmišljanje. Naravno, odmah sam poželjela pročitati njegovu autobiografiju, 260 dana. Knjiga je poklon meni drage prijateljice i pročitala sam ju u jednom dahu. To je jedna od onih knjiga koju, kad ju počnete čitati, nećete ispustiti iz ruku.


Mjesto radnje: Dalj, istočna Slavonija. Vrijeme radnje: 1991.-1992.

Roman započinje detaljnim opisom provale četnika u kuću u kojoj je stanovao Marijan (kao desetogodišnji dječak), zajedno sa svojim roditeljima i tri sestre. Šesteročlana obitelj biva zarobljena i odvedena u "zatvor za Ustaše". Uz grube psovke, vrijeđanja, provokacije i batine, obitelj Gubina su zatočili u jednu mračnu prostoriju. Prostoriju bez prozora i mjesta za obavljanje nužde. Prostoriju u kojoj su ljudi ležali u vlastitim fekalijama. Posramljeni. Prestravljeni.

Nakon nekog vremena provedenog u zatvoru, obitelj Gubina (osim Marijanova oca kojeg su prisilili na težak fizički rad) puštaju kući. Marijan dobiva zadatak raditi za jednu srpsku obitelj. Obavlja teške fizičke poslove, ali se, kao pravo seosko dijete, snalazi.
"Bio sam sretan što je to moj prvi zadatak jer sam taj posao odrađivao i kod kuće, a najsretniji sam bio što sam ostao sam. Mogao sam nesmetano sanjariti o tome kako ću voziti motor, kako ćemo svi ići na kampiranje i pecanje...Sve će biti kao nekad."

Marijan Gubina kroz ovu autobiografsku priču opisuje svaki detalj pakla rata što ga je proživio. Biva teško pretučen od svojih vršnjaka, prisiljen je raditi teške fizičke poslove, slagati leševe, svjedok je silovanjima vlastite sestre...
"Malo je milijun godina da se netko oprosti s ljudima koje voli, a njoj su dali svega nekoliko minuta. Povučena za rame, krenula je sitnim koracima ka izlazu kuće...Svi smo neumorno plakali, no mama, koja je bila svjesna što će se njenoj djevojčici dogoditi, ona je umirala."

Koliki je pakao kroz koji je prolazio, dokazuje i to što Marijan u nekoliko navrata u romanu ponavlja kakav osjećaj budi u njemu ponovno prisjećanje na tragične događaje.
"Taj užasan jecaj i sada mi para misli, uzrokuje tjeskobu i nemir i ponovo budi onaj nelagodan osjećaj u mome tijelu. Po mome tijelu kao da gmižu veliki crvi, a moje lice kao da se koči. Ovo se učestalo događa dok pišem, dok ponovo prolazim davno potisnuto."

260 dana trajala je Marijanova agonija. Pored svega što je prošao, smogao je hrabrosti prenijeti na papir svoju tragičnu životnu priču. Zašto?
"Moja misija, kao i misija mnogih drugih u svijetu, jest okupiti ljude u mudrosti, odnosno potaknuti ih na realno razmišljanje; ujedinjeni ljudi s jednim zajedničkim ciljem - mir u svijetu. Nemoj čekati dobro, čini ga kako bi ti se isto što prije vratilo."


Završavam recenziju Marijanovim riječima: 
"Zato vas molim da u svakoj neprilici zapitate sami sebe je li vam uistinu toliko teško da se trebate predati. Roman 260 dana samo je jedna životna priča, samo je jedan od primjera da svaki pojedinac može nadvladati svaki životni problem.".

Duboko. Potresno. Snažno.

Nadam se da sam Vas potaknula na čitanje!

S.